Plesno strukturiranje suvremenosti

I ovogodišnje, 18. po redu izdanje Monoplaya, festivala suvremenog plesa koji predstavlja solo formu, u četverodnevnom je ritmu, usidrenom u prostoru unutar i izvan Kazališta lutaka Zadar ponudilo niz plesnih i različitih popratnih događanja (izložba Albe Miočev, predstavljanja plesnih radionica, filmova, kraćih plesnih radova mlađih autora i knjiga). Glavni program već standardno predstavlja međunarodna gostovanja, a potom i hrvatsku i zadarsku plesnu scenu s naglaskom na raznolikost plesnih izričaja.

Treća večer festivala bila je u znaku predstavljanja
zadarske plesne scene (na fotografiji Korina Oltran i Patricia Gospić) / Snimila Adrijana Vidić

Otvaranje je pripalo koreografkinji Anni Konjetzki s plesnom umjetnicom Sahrom Huby i predstavom Über Die Wut (u slobodnom prijevodu O bijesu/ljutnji). Riječ je o multimedijalnoj izvedbi koja nastoji tematizirati i predstaviti motiv bijesa kao konstruktivnu silu, mogući pokretač i katalizator društvenih promjena. Baveći se gestualnom reprezentacijom ženskog bijesa, kao osnovni motor izvedbe predstavljena je koreografija satkana od različitog niza jakih gesta poput podignute šake, prekriženih zapešća ili dominantnog podignutog srednjeg prsta. Na taj način bijes se stilizira i donekle artificijelizira u složeni, neprekinuti niz pokreta, kojima se onda ne predstavlja primarno kao emocionalan iskaz. Taj je emocionalni iskaz prisutniji ili raslojen kroz glazbu, video i završno tekstualno podsjećanje na važne žene iz povijesti i suvremenosti koje su se usudile pokretati različite oblike otpora ili dovoditi u pitanje obrasce i postojeće hijerarhije.

Sasvim drukčije strukture otpora nudi izvedbeni solo Martine Tomić Don’t carry the world upon your shoulders koji je za razliku od prethodnog, osobnije i autorefleksivne prirode. Iskorištavajući formalni okvir izvedbenog predavanja, autorica se bavi problemom overthinkanja, odnosno – kako sama predlaže hrvatsku inačicu tog pojma – prekomišljaja. Različita se bujica misli i prekomjernog razmišljanja, o brojnim temama, pa i o smislu predstave, tako artikulira kroz dinamičnu suigru govora i pokreta, između i s rekvizitom i scenografijom pri čemu je Martina Tomić iznimno vješta, šarmantna i zabavna. Na kraju poziva publiku na prostor pozornice i razgledanje privremenog muzeja plesa, odnosno nepostojećeg muzeja. Nakon predstave posebno odzvanjaju riječi s jedne od izložbenih legendi: „ples koji se gubi“.

Treća je večer bila u znaku predstavljanja zadarske plesne scene. Svojim su se kontrastnim diptihom od dva međusobno suprotstavljena, ali i povezana sola predstavile Korina Oltran i Patricia Gospić. Prvi važniji autorski rad krovno nazvan Enter II Diary u prvom dijelu propituje neprestanu izloženost medijskoj stvarnosti i njezinim različitim konzumerističkim inačicama i značajkama izloženosti društvenim mrežama i algoritmima, uključujući interaktivno i publiku u instagramski prijenos dijela izvedbe uživo. Dok Korina Oltran zaigrano istražuje vokabular pokreta kojim stupa u odnos s različitim prijenosnicima digitalnih i medijskih sadržaja poput televizije, tranzistora, mobitela, raznih kabela koji se gomilaju i stvaraju privremenu kakofoniju sadržaja, u drugom dijelu, Patricia Gospić isključivo plesom (uz zvučnu podlogu različitih tekstura Tomislava Grzunova i odnos svjetla i tame Saše Fistrića) prikazuje boravak u svijetu društvenih mreža kao svojevrsno „podzemlje“ koje briše ili zamagljuje granice stvarnog i virtualnog identiteta. Patricia Gospić vrlo je suverena izvođačica, osposobljena za različite plesne vokabulare, te uspijeva intenzivnom snagom pokreta predočiti razna psihološka stanja i nestanja (ili unutarnja kovitlanja i previranja) dominirajući pozornicom poput snažno usidrenog vrtloga.

Posljednji solo Warp Renderings rumunjskog umjetnika s berlinskom adresom Sergiua Matisa zanimljiv je i istančan rad na temu prirode i povijesnih reprezentacija krajolika, formiran kroz dijalog s prezentacijama romantičarskog pejzažnog slikarstva. Matis je nevjerojatno koncentriran izvođač koji si daje vremena za stupanje u odnos sa scenografskim materijalima (koristi reciklirane materijale iz mjesta u kojima gostuje, tako da se scenografija uvijek mijenja), projekcijom i zvukom koji se kreira i izravno na pozornici (npr. padanjem željeznih cijevi i sl.), nastojeći uklopiti tijelo kao prirodni element izvedbenog okoliša, a glavninu koreografije gradi uz pomoć snažne Ligetijeve glazbe. Cilj je predstave ne samo kritika uništenja prirode i ekološke katastrofe danas, nego i upozorenje na nužnost uspostavljanja neeksploatacijskog odnosa s prirodom.

Monoplay nikad nije bio samo smotra; to je festival posebne i vibrantne atmosfere zahvaljujući nizu popratnih programa od plesnih radionica koje prethode festivalu i odvijaju se paralelno s njim, do druženja uz glazbu nakon razgovora s umjetnicima. Posebno iznenađenje ove godine bili su nastupi mladih plesača iz Ukrajine, Švedske i Rumunjske.